Dom predstavlja jedno od temeljnih uporišta osobne sigurnosti, privatnosti i dostojanstva čovjeka te je kao takav posebno zaštićen i u nacionalnom i u europskom pravnom okviru. Njegova zaštita proizlazi iz ustavnih jamstava Republike Hrvatske koja štite privatni i obiteljski život, kao i iz međunarodnih standarda, osobito iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja kroz pravo na poštivanje doma postavlja obvezu državama da osiguraju učinkovitu zaštitu pojedinaca od ugrožavanja njihovog stambenog i životnog prostora.
Ova obveza posebno dolazi do izražaja u situacijama nasilja u obitelji, gdje gubitak sigurnog prostora doma predstavlja jednu od najtežih posljedica nasilja, osobito kada su pogođeni i drugi članovi kućanstva, uključujući djecu. Nasilje u obitelji jedno je od najtežih društvenih problema, a uz fizičku i psihičku sigurnost, ključno pitanje za žrtve često je – gdje živjeti nakon izlaska iz nasilnog okruženja. Upravo zato pravo na adekvatno stanovanje predstavlja jednu od najvažnijih mjera zaštite i početka samostalnog života žrtava.
U tom kontekstu posebno je važno stambeno zbrinjavanje žrtava nasilja u obitelji kroz Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (NN 106/18, 98/19, 82/23, 151/25), koji je u posljednjim godinama značajno mijenjan kako bi se sustav učinio bržim, dostupnijim i osjetljivijim na potrebe žrtava.
Izmjenama zakona iz 2023. i 2025. godine uvedene su važne promjene koje su proširile mogućnosti stambenog zbrinjavanja. Postupci su pojednostavljeni, a žrtvama nasilja omogućeno je brže ostvarivanje prava uz veću uključenost socijalnih službi. Poseban iskorak napravljen je 2025. godine kada je omogućeno da se pravo na stambeno zbrinjavanje može ostvariti i na temelju nepravomoćne sudske odluke, bez čekanja dugotrajnog okončanja sudskih postupaka. Time se naglasak stavlja na hitnost zaštite, a ne isključivo na formalni pravosudni ishod.
Jedna od najznačajnijih izmjena odnosi se i na ukidanje dohodovnog cenzusa. Prema ranijem zakonskom rješenju, pravo na stambeno zbrinjavanje bilo je uvjetovano time da žrtva nasilja nema dovoljno sredstava za osiguranje odgovarajućeg smještaja, odnosno da ukupni dohodak i primici podnositelja zahtjeva i punoljetnih članova kućanstva ne prelaze po članu kućanstva iznos jedne proračunske osnovice. Izmjenama zakona taj je uvjet brisan, čime je pravo na stambeno zbrinjavanje postalo dostupnije i usmjerenije na procjenu stvarne ugroženosti i potrebe za zaštitom, a ne na strogo imovinsko ili dohodovno stanje žrtve. Time je zakonodavac dodatno ojačao socijalnu i zaštitnu funkciju ovog instituta.
Postupak se pokreće podnošenjem zahtjeva nadležnom upravnom tijelu u županiji ili Gradu Zagrebu, uz odgovarajuću dokumentaciju koja potvrđuje status žrtve i stambenu potrebu. U postupku sudjeluju i socijalne službe koje daju stručnu procjenu ugroženosti i potrebe za zbrinjavanjem.
Važnost ovih izmjena je iznimna jer omogućuju brži izlazak iz nasilne sredine i sigurniji početak novog života. Time se žrtvama ne pruža samo formalno pravo, nego stvarna mogućnost zaštite i stabilizacije životne situacije, što je često ključni preduvjet za oporavak i samostalnost.
Unatoč značajnim izmjenama Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, osobito kroz ukidanje dohodovnog cenzusa, proširenje uvjeta za ostvarivanje prava te mogućnost stambenog zbrinjavanja temeljem nepravomoćne sudske odluke, vidljivo je da zakonodavni okvir ide u smjeru jačanja zaštite žrtava nasilja u obitelji i pristupačnijeg sustava zaštite. Ipak, stvarna učinkovitost zakonskih rješenja ovisi o njihovoj dosljednoj provedbi u praksi. Upravo zato daljnji razvoj sustava treba biti usmjeren na ujednačenu primjenu propisa, jačanje međusektorske suradnje te kontinuiranu edukaciju i osnaživanje stručnjaka uključenih u zaštitu žrtava nasilja. Samo kroz kvalitetnu provedbu i osjetljiviji institucionalni pristup moguće je osigurati pravodobnu, učinkovitu i stvarnu zaštitu ove posebno ranjive skupine.