Veronika Vlahović (studentica prava u Pravnoj klinici Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu)

Ugovor o doživotnom uzdržavanju spada u posebne ugovore koji su uređeni Zakonom o obveznim odnosima. Ugovor se sklapa između dvije osobe, davatelja uzdržavanja i primatelja uzdržavanja. Davatelj uzdržavanja obvezuje se da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati sve do njegove smrti, a druga strana (primatelj uzdržavanja) izjavljuje da mu daje svu ili dio imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do smrti primatelja uzdržavanja (čl. 579. st. 1. ZOO-a). Tek nakon smrti primatelja uzdržavanja, davatelj uzdržavanja će imati pravni temelj za stjecanje imovine koju mu je primatelj uzdržavanja dao tijekom života. U ugovoru treba naznačiti što se točno podrazumijeva pod davanje uzdržavanja odnosno koji opseg poslova se tu ubraja, npr. hranjenje, odlazak u trgovinu za primatelja uzdržavanja, brinuti se o njegovom zdravstvenom stanju i biti pratnja tijekom liječničkih pregleda, kupnja lijekova, plaćanje režija te nakraju snositi pogrebne troškove primatelja uzdržavanja, ako su se tako dogovorili. Kao predmet ugovora mogu se pojaviti nekretnine, pokretnine te prenosiva imovinska prava. U svrhu zaštite pravne sigurnosti i sprečavanja zloporaba valja naglasiti da je kod ovoga ugovora propisana forma, odnosno da bi ugovor bio valjan i imao učinka, mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta (čl. 580. st. 3. ZOO-a). Vidljivo je da postoje dva načina ovjere ugovora, sudski i javnobilježnički. Većina ugovaratelja se odluči za javnobilježničku ovjeru zbog dužine postupka pred sudom i obveze plaćanja sudske pristojbe, iako iznos solemnizacije gotovog ugovora ili sastavljanja ugovora u obliku javnobilježničkog akta veći je od sudskog, jer se iznos određuje prema vrijednosti predmeta ugovora.
Prilikom sklapanja ugovora, ovlaštena osoba će provjeriti u Registru ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju broj osoba s kojima davatelj uzdržavanja ima sklopljene ugovore (čl.580. st.4. ZOO-a), jer postoji zakonsko ograničenje broja primatelja uzdržavanja s kojima davatelj uzdržavanja može sklopiti ugovor. Davatelj uzdržavanja može imati sklopljene ugovore sa najviše tri različita primatelja uzdržavanja. Ovlaštena osoba će pred ugovarateljima pročitati sadržaj ugovora i provjeriti slaže li se primatelj uzdržavanja sa sadržajem i opsegom imovine koju davatelj uzdržavanja nakon njegove smrti treba steći.
S obzirom da je kod ugovora o doživotnom uzdržavanju prijenos prava vlasništva odgođen do trenutka smrti primatelja, davatelj do tog trenutka nije ovlašten zahtijevati predaju imovine. No, on je ovlašten predložiti upis zabilježbe postojanja ugovora u odgovarajući upisnik. Ono što može napraviti jest zatražiti upis zabilježbe ugovora u zemljišnu knjigu ako je predmet ugovora nekretnina. To služi kao obavijest svima da je navedena nekretnina predmet ugovora i da je vlasnik nekretnine sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju. Ako je predmet ugovora pokretnina ili neko pravo za koje se vodi kakav javni upisnik, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu ili drugi odgovarajući upis toga ugovora u taj javni upisnik.
Ono što je važno napomenuti je da davatelj uzdržavanja poslije smrti primatelja uzdržavanja ne dogovara za njegove dugove, ali može se ugovoriti da će odgovarati za one njegove dugove koji postoje u trenutku sklapanja ugovora određenim vjerovnicima (čl. 582. ZOO-a).
Ugovorne stranke mogu predvidjeti da je moguće ugovor raskinuti, kada je već uzdržavanje počelo, na temelju sporazuma. U slučaju da ugovorne strane žive zajedno, a njihovi se odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor (čl. 583. st.2. ZOO-a) te svaka ugovorna strana ima pravo raskinuti ugovor u slučaju neispunjavanja obveza od strane druge ugovorne strane. U slučaju promijenjenih okolnosti, na ugovor će se primjenjivati opće odredbe ZOO-a o promijenjenim okolnostima. Sud može pravo primatelja uzdržavanja zamijeniti doživotnom rentom, ako je to u interesu obje strane.
Izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku propisuju se hitnim svi postupci koji se vode radi izmjene, raskida, utvrđenja ništetnim i radi poništenja ugovora o doživotnom uzdržavanju i ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Ovim će se izmjenama ubrzati postupci izmjene, raskida, utvrđenja ništetnosti i poništenja ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju.
Ako davatelj uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja, njegova prava i obveze iz ugovora prenose se na njegova bračnog druga i nasljednike, ali samo uz njihov pristanak. Ukoliko pristanu nastaviti ugovor, ugovorne obveze i prava ostaju nepromijenjeni, osim što se mijenja osoba koja pruža uzdržavanje. U suprotnom, ako ne pristanu na nastavak ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo na naknadu za ranije pruženo uzdržavanje. Nadalje, u slučaju da bračni drug ili potomci davatelja uzdržavanja nisu u mogućnosti preuzeti obveze iz ugovora, imaju pravo od primatelja uzdržavanja tražiti naknadu za pruženo uzdržavanje koje je primatelj primio od pokojnog davatelja. U tom slučaju, sud određuje
naknadu prema vlastitoj procjeni, uzimajući u obzir financijsko stanje primatelja uzdržavanja i nasljednika koji su bili ovlašteni za nastavak ugovora o doživotnom uzdržavanju.
UGOVOR O DOSMRTNOM UZDRŽAVANJA
Ugovor čiji sadržaj skoro u potpunosti odgovara ugovoru o doživotnom uzdržavanju, samo ono u čemu se ta dva ugovora temeljno razlikuju je trenutak stjecanja imovine odnosno prava primatelja uzdržavanja. Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili samo dio imovine (čl. 586. st.1. ZOO-a). Davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koja su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kada mu, na temelju ugovora, te stvari ili ta prava budu prenesena na zakonom predviđeni način stjecanja. Da bi ugovor bio valjan, također mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta (čl. 580. st. 3. ZOO-a).
Prilikom sastavljanja ugovora ili njegove ovjere, ovlaštena osoba je dužna da na razumljiv način objasni stranama razliku između ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i ugovora o doživotnom uzdržavanju te koja su prava i obveze koje proizlaze iz tih ugovora. Upoznat će stranke i sa institutom osobnih služnosti te ukazati na njegove prednosti pred ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju. Posebno se treba naglasiti i upoznati primatelja uzdržavanja sa činjenicom da je na sebe preuzeo obavezu da za svoga života prenese imovinu ili neko pravo na davatelja uzdržavanja. S obzirom da se nekretnina prenosi na davatelja uzdržavanja za života primatelja uzdržavanja, Zakon je predvidio mogućnosti da primatelj uzdržavanja osnuje na predmetnoj nekretnini koja će preći u vlasništvo davatelja uzdržavanja, pravo osobne služnosti odnosno služnost stanovanja (čl.587. st. 1. ZOO-a) ili da se na nekretnini u njegovu korist osnuje stvarni teret uzdržavanja (čl. 587. st. 2. ZOO-a). Propisivanjem odredbi o osnivanju služnosti onemogućuje se zlouporaba ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, odnosno osigurava se da osoba koja traži uzdržavanje može stanovati u nekretnini do svoje smrti. Istodobno s uknjižbom prava vlasništva na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zemljišnoknjižni sud će po službenoj dužnosti uknjižiti pravo služnosti u zemljišnoj knjizi (čl. 587. st. 3. ZOO-a). Razlog zašto je to propisano u ZOO-u na tako detaljan način i s tolikom pažnjom, proizlazi iz mnogobrojnih
slučajeva u kojim su mahom starije osobe bile prevarene te im je na neadekvatan način bila „oduzeta“ njihova imovina u zamjenu za neadekvatnu skrb i brigu davatelja uzdržavanja.
Analizom članka 588. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako zakonodavac različito uređuje posljedice smrti davatelja uzdržavanja u ugovorima o dosmrtnom uzdržavanju u odnosu na ugovore o doživotnom uzdržavanju.
Naime, u slučaju smrti davatelja uzdržavanja kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, prava i obveze prelaze na bračnog druga i potomke pozvane na nasljeđe, ali samo ukoliko oni na to pristanu. S druge strane, čl.588. ZOO-a, propisuje da se kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, u slučaju smrti davatelja uzdržavanja prije primatelja uzdržavanja, prava i obveze davatelja uzdržavanja prenose na njegove nasljednike, pod uvjetom da oni pristanu. Dakle, zakonodavac je kod ugovora o doživotnom uzdržavanju predvidio da prava i obaveze prelaze na uži krug osoba bračnog druga i nasljednike, dok je kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju proširio taj krug na sve nasljednike, uključujući one koji nasljeđuju na temelju zakona i na temelju oporuke. Zaključno, stjecanje prava i obveza iz ovih ugovora od strane nasljednika nije automatsko kao kod univerzalnih pravnih slijednika, već se ostvaruje samo ako nasljednici na to pristanu. U oba slučaja, u nedostatku pristanka nasljednika, ugovor se raskida.
U nedostatku odgovarajućih odredbi kojima se uređuje ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, primjenjivati će se odredbe kojima je uređen ugovor o doživotnom uzdržavanju.
Svrha ovih ugovora je osigurati osobama starije životne dobi, nemoćnim i bolesnim osobama odgovarajuće uzdržavanje od strane druge osobe, koja zauzvrat stječe njihovu imovinu ili njen dio. Obje vrste ugovora imaju izniman društveni i pravni značaj.
Literatura:

  1. Zakon o obveznim odnosima; pročišćeni tekst zakona; NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23