Međunarodni dan žena, koji se obilježava 8. ožujka, nije nastao zbog cvijeća i simboličnih gesta, već iz borbe žena za radnička prava, njihovo dostojanstvo, sigurnost i ravnopravnost. To je dan koji nam pokazuje hrabrost žena u borbi za postizanje prava koja danas imamo.
Napori u borbi za prava i jednakost su urodili plodom, ali potpuna ravnopravnost još uvijek nije na vidiku. Prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma, na temelju trenutnog toka napretka prema jednakosti, potpuna jednakost će se dogoditi za pet generacija od nas, odnosno 2158. godine.
Mi ćemo se danas dotaknuti obiteljskog nasilja, ali će u našem fokusu biti rodno uvjetovano nasilje koje pogađa žene svih dobi, obrazovanja i društvenih slojeva. Nasilje u obitelji se najčešće događa daleko od očiju javnosti, i u odnosima koji se u društvu gledaju kao „normalni“. Žene svakodnevno trpe nasilje i na radnim mjestima, unutar svojih domova, u ljubavnim vezama, i sve to iza zatvorenih vrata u potpunoj tišini. Međunarodni dan žena nam je poziv da malo više sagledamo sadašnje nepravde koje se događaju u društvu. Jedna od prepreka kod borbe protiv nasilja nisu samo djela već i mitovi, predrasude i osude društva koji nas okružuju. To su rečenice koje žene tjeraju na šutnju i strah od osude.
Vrijeme je da razbijemo neke od tih mitova!
Mit 1: „Pa zašto ona jednostavno ne ode?“
Ovo je jedno od najčešćih pitanja koje možemo čuti u današnjem društvu.
Žene ostaju u nasilnim vezama iz mnogo različitih razloga, a ženi može biti jako teško napustiti partnera, čak i kada to želi. Kao i svaka druga veza, i ona koja završava nasiljem započela je zaljubljivanjem i ljubavlju. Nasilje rijetko počinje odmah na samom početku veze, nasilje kreće kad je veza već uspostavljena i kada ju je teže napustiti.
Nasilnici često izoliraju svoje partnerice od obitelji i prijatelja s ciljem kontroliranja, što ženi otežava napuštanje veze.
Odlazak iz veze u kojoj je žena doživjela neku vrstu nasilja nije čin koji se dogodi preko noći. To je dugoročan proces na kojem se treba raditi i tijekom kojeg ženi treba podrška i osnaživanje. Žene ostaju u vezi s nasilnikom iz više razloga, a to su:
- Strah za vlastitu sigurnost ili za sigurnost djece
- Nemaju financijsku neovisnost da odu
- Nemaju potrebnu pomoć svoje obitelji, prijatelja ili zajednice
- Trpe psihološku manipulaciju od strane svojih partnera
- Vjeruju obećanjima da će se partner promijeniti
- Zbog srama i osjećaja krivnje
Period napuštanja nasilne veze je jako opasan, najviše jer tad postoji rizik od eskaliranja nasilja. Pažljivo paniranje je važno jer nasilnici mogu postati još nasilniji i kontrolirajući. Izrada sigurnosnog plana pomaže u promišljanju načina kako ostati sigurna tijekom i nakon samog odlaska.
Zato pitanje ne bi smjelo biti „ pa zašto ona jednostavno ne ode?“ nego
„ kako joj možemo pomoći da bude sigurna i da se osjeća sigurno?“
Mit 2: „ Ona je njega sigurno isprovocirala.“
Nasilje je uvijek izbor osobe koja ga čini, i odgovornost je isključivo na počinitelju.
Ovaj mit je široko rasprostranjen i duboko ukorijenjen u našem društvu, njime se stvara pogrešno uvjerenje da je žena morala učiniti nešto da bi to „zaslužila“. U većini slučajeva se temelji na patrijarhalnom uvjerenju da je muškarac glava obitelji i da on ima pravo i ulogu kazniti svoju partnericu ili djecu ako se ponašaju na način koji njemu ne odgovara.
Ovim se mitom prebacuje krivanja sa nasilnika na žrtvu odnosno oslobađamo nasilnika odgovornosti za postupke koje je napravio. Kao što je navedeno na početku teksta, odgovornost leži na počinitelju, ali također i na društvu da isključi rodnu neravnopravnost.
Ako vam se netko povjeri da doživljava obiteljsko nasilje, postoje stvari koje možete učiniti kako bi podržali tu osobu. Međutim, ako vam osoba za koju ste zabrinuti nije izravno rekla da trpi nasilje, važno je da osobu pokušate razumjeti i da joj budete oslonac.
Bitno je spomenuti da je ovo oblik sekundarne viktimizacije, kada društvo svjesno ili nesvjesno, dodatno povrjeđuje ženu koja je pretrpjela nasilje. Pod njome se podrazumijeva svaka daljnja interakcija, veza između žrtve i ostalih osoba, institucija koje sa njom dolaze u kontakt i pritom ta interakcija ima negativan utjecaj na žrtvu. Sekundarna viktimizacija može uključivati nepovjerenje, okrivljavanje žrtve, neugodne i dugotrajne pravne postupke, senzacionalističko izvještavanje medija ili socijalnu izolaciju. Posljedice su emocionalna trauma, depresija, anksioznost, gubitak povjerenja u sustav i smanjena spremnost da traže pomoć. Takvo ponašanje stvara osjećaj nemoći i stigmu, stoga je važno educirati društvo i empatičnije pristupiti žrtvama obiteljskog nasilja.
Nasilje nikad nije posljedica tuđeg ponašanja, već izbor osobe koja ga čini.
Mit 3: „To je njihova privatna stvar, u to se ne trebamo miješati.“
Nasilje nije privatna stvar već veliki društveni problem.
Nasilje i zlostavljanje žena i djece stvara visoke troškove za društvo – bolničko liječenje, lijekove, sudske postupke, odvjetničke naknade, zatvorske kazne, a posebno moramo naglasiti psihološke, ekonomske i fizičke posljedice koje žrtve doživljavaju. Obiteljsko nasilje se događa svaki dan diljem cijeloga svijeta i pogađa žene svih dobnih skupina, društvenih slojeva i životnih pozadina. To je ozbiljan i raširen društveni problem koji zahtjeva reakciju društva u cjelini.
Kada zatvaramo oči pred nasiljem, ustvari zatvaramo oči pred kršenjem temeljnih ljudskih prava, kod ugrožavanja sigurnosti, dostojanstva i života. Zajednica ima odgovornost reagirati na nasilje, prijaviti ga i pružiti podršku osobi koja proživljava.
Reagirati ne znači agresivno se uplitati, već se reagiranje sastoji od jednostavnih pitanja ili rečenica, kao:
- Jesi li dobro?
- Ako ti ikad zatreba pomoć, tu sam za tebe.
- Ili se informirati kome prijaviti nasilje.
Ponekad je ta jednostavna rečenica koju osoba izreče bez osude, prva pukotina koja će se stvoriti u zidu tišine.
Šutnja štiti nasilnika, a ne žrtvu.
Mit 4: „Ali on je inače stvarno dobar čovjek.“
Nasilje koje se događa u intimnim vezama je često sakriveno. Čovjek za kojeg bi rekli da je uljudan i pažljiv kod kuće može biti u potpunosti druga osoba, nasilnička i kontrolirajuća.
Ako je osoba ljubazna prema nekome ne briše stvarnost nasilja koje se događa unutar četiri zida. Mnogi nasilnici svjesno održavaju takvu javnu sliku da im ljudi vjeruju više nego žrtvi, da zbune okolinu i da posumnjaju u ono što žena govori i da učine žrtvu još izoliranijom i nesigurnijom.
Kad se čuje rečenica „ a on je stvarno dobar čovjek“, često se nesvjesno stavlja sumnja na žrtvu. Prvi korak kod prekidanja nasilja je vjerovati osobi koja trpi nasilje.
Važno je razumjeti da nasilje ne mora biti vidljivo da bi bilo stvarno. Nasilnici često koriste manipulaciju, prijetnje i emocionalni pritisak da bi držali kontrolu nad svojom partnericom i spriječili je da govori o nasilju. I zbog ovoga je bitna podrška okoline. Kada žrtvama pružimo razumijevanje, podršku i vjerovanje, stvaramo prostor u kojem se žrtve osjećaju sigurnije. Razbijanje stereotipa o tome kako „nasilnik izgleda ili se inače ponaša“ važan je korak u prepoznavanju nasilja.
Nasilje nije samo „loš dan“, to je ponavljajući obrazac kontrole i zastrašivanja.
Mit 5: „ Nasilje je samo fizičko.“
Obiteljsko nasilje ne uključuje uvijek fizičko nasilje. Obiteljsko nasilje možemo definirati kao obrazac ponavljajućih incidenata kontrolirajućeg, prisilnog, prijetećeg, ponižavajućeg i nasilnog ponašanja, uključujući seksualno nasilje od strane partnera ili bivšeg partnera koje traje duži period.
Nasilje je svaka situacija u kojoj jedna osoba zastrašuje, povrjeđuje ili kontrolira drugu osobu. Prepoznavanjem svih oblika nasilja koji postoje pomažemo ženama da traže pomoć i izlazak iz nasilničkog odnosa.
Oblici nasilja koji postoje su:
- Psihološko i/ili emocionalno nasilje ( uključuje vrijeđanje, prijetnje, izolaciju, manipulaciju, ponižavanje, stalno nadziranje, kontrola kontakata, zdravstvene skrbi i financija) – Zakon ga prepoznaje, ali se rijetko prijavljuje.
- Ekonomsko nasilje ( uključuje uskraćivanje pristupa novcu, zapošljavanju, obrazovanju, kontrola nad imovinom i financijama)
- Seksualno nasilje ( uključuje prisilni i neželjeni seksualni kontakti, spolno uznemiravanje, silovanje, incest.
- Fizičko nasilje ( uključuje guranje, udaranje, šamaranje, davljenje, paljenje, napad oružjem) – Vidljivo, lakše dokazivo.
Iako fizičko nasilje često ostavlja vidljive tragove, drugi oblici nasilja koji su nabrojeni mogu biti jednako štetni te mogu ostaviti dugotrajne psihološke i emocionalne posljedice. I ovo je razlog zbog kojeg se nasilje ne smije gledati samo kroz fizičke napade. Kontrola, ponižavanje, zastrašivanje i manipulacija su oblici nasilja koji ozbiljno narušavaju dostojanstvo, sigurnost i slobodu osobe.
Razbijanje ovog mita je važno kako bi lakše prepoznali žrtve, ohrabrili ih da potraže pomoć te kako bi dobile podršku društva. Prepoznavanjem svih oblika nasilja možemo doprinijeti stvaranju sigurnijeg života, ali i okruženja za žene.
Fizičke ozljede možda zarastu, ali emocionalne posljedice često traju godinama.
Mit 6: „Silovanje u braku ili partnerskoj vezi nije silovanje, već je taj čin dužnost oba partnera.“
Silovanje u braku može biti jedan od sastavnih dijelova obiteljskog nasilja koji je ujedno i najmanje prijavljivan oblik seksualnog nasilja.
Svaki seksualni čin koji se radi pod prisilom se gleda kao silovanje, nije bitno je li se dogodio on u braku, u izvanbračnoj zajednici ili partnerskoj vezi. U velikom broju žrtve silovanje ne prepoznaju kao zločin s obzirom da društvo smatra da je njihova (bračna, partnerska) dužnost imati spolne odnose sa suprugom/partnerom. U ovom se slučaju zanemaruju mogućnosti i pravo žene da u bračnom/ partnerskom odnosu odbije intimne odnose sa svojim partnerom.
Važno je za naglasiti da nijedna vrsta prisile ili manipulacije u intimnim odnosima nije opravdana i da se svaki takav čin treba prijaviti. Društvo, zakonodavstvo i razne edukacije trebaju podržavati žrtve i rušiti mitove o „dužnostima“ koje žene imaju u braku i jasno istaknuti da pravo na tjelesnu autonomiju ne prestaje stupanjem u brak.
Silovanje u braku nije i ne smije biti privatna stvar jer je ono ozbiljan problem cjelokupnog društva.
Mit 7: „Zlostavljanje u obitelji događa se samo u nižim slojevima društva.“
Nasilje u obitelji događa se u svim slojevima društva, iako najveći broj prijavljenih slučajeva nasilja dolazi iz nižih društvenih slojeva. Kada govorimo o višim slojevima društva, žene imaju više mogućnosti kod traženja odgovarajuće pomoći i podrške. Takvu pomoć većinom traže kod privatnih psihoterapeuta ili psihologa, zbog čega se rjeđe obraćaju centrima za socijalnu skrb ili policiji.
Ovaj mit je nastao zbog pogrešne generalizacije određenih činjenica. I zbog tog je društvo na siromašne obitelji stavilo negativan stereotip i stvorilo uvjerenje da se nasilje isključivo događa u takvim obiteljima.
Međutim, kao što je i ranije navedeno, nasilje u obitelji može se pojaviti u bilo kojoj obitelji bez obzira na financijsko stanje, obrazovanje ili društveni status obitelji. Razlika je u tome što obitelji višeg društvenog statusa ne prijavljuju nasilje zbog straha od narušavanja ugleda, društvenog pritiska ili jednostavno zbog želje da sačuvaju svoju privatnost.
Zlostavljanje u obitelji prisutno je u svim društvenim slojevima.
Mit 8: „Žrtve uživaju u nasilju, da ovo nije istina, otišle bi od zlostavljača.“
Obiteljsko nasilje prisutno je u cijelom društvu, i nije rijetkost da žena iskusi nasilje u više veza. Tvrdnje da su neke žene posebno privučene nasilnim muškarcima predstavlja okrivljavanje žrtve. Počinitelj obiteljskog nasilja može na početku djelovati jako šarmantno i često nitko ne bi ni pomislio da može biti nasilan u vezi.
Većina žrtava se osjeća posramljeno i krivom za ono što im se dogodilo, bilo da je riječ o fizičkom ili seksualnom zlostavljanju te osjećaju bijes koji se izmjenjuju s osjećajem bespomoćnosti i ranjivosti. I zbog toga većina njih više puta pokuša otići ili prijaviti nasilje policiji, ali odlazak ili prijave ponekad dovedu do kulminacije nasilja prema njima ili njihovim bližnjima. Također, nakon odlaska policiji zlostavljač se posebno trudi nanovo privući žrtvu lažnim obećanjima, prijetnjama i zastrašivanjem. Pri tome zlostavljač može koristiti tešku financijsku situaciju žrtve i zajedničku djecu, ako je imaju. Stoga žrtva nakon duže izloženosti nasilju i nemogućnost izlaska počne misliti da izlaza i boljeg nema.
Žrtve ne ostaju zbog uživanja u nasilju, već zbog straha, manipulacije i nemogućnosti da odmah pronađu izlaz.
Mit 9: „Alkohol i droge čine muškarca agresivnim i nasilnim.“
Mnogi ljudi vjeruju da nasilje u obitelji nastaje isključivo zbog zloupotrebe alkohola ili droga. Alkohol i droga mogu povećati impulzivnost, ali oni sami po sebi ne stvaraju nasilje u obitelji. Riječ je o faktoru koji doprinosi, a ne o uzroku nasilja. Ne koriste svi počinitelji nasilja psihoaktivne supstance, niti svi koji ih koriste postaju nasilni i agresivni.
Zloupotreba alkohola ili droga može pogoršati već postojeće probleme u obitelji, ali ne objašnjava samu pojavu nasilja. Većina ljudi koji konzumiraju alkohol ili drogu žive bez ikakvih oblika nasilja. Nasilje u obitelji određeno je s više različitih čimbenika, kao što su psihološki, društveni i neki kulturološki faktori. Ono često proizlazi iz obrasca moći i kontrole, a ne iz trenutnog pijanstva ili droge.
Liječenje ovisnosti samo po sebi neće ukloniti nasilje, iako može biti dio programa intervencije. Stručnjaci koji rade s obiteljima moraju razlikovati uzrok i faktor doprinosa i ne smiju prihvaćati mitove koji olakšavaju nasilje. Također, zakoni u mnogim zemljama jasno naglašavaju da alkohol ili droga ne oslobađaju počinitelja odgovornosti. Opravdavanje nasilja rečenicom „bio sam pijan“ ili „droga me natjerala“ je netočno. Takvi stavovi dovode do stigmatizacije žrtava i umanjivanja ozbiljnosti nasilja.
Nasilje u obitelji često ostaje skriveno, a mitovi o alkoholu i drogama mogu odvratiti pažnju od pravih uzroka.
Mit 10: „Žene često lažu o zlostavljanju.“
Lažne optužbe za obiteljsko zlostavljanje izuzetno su rijetke. Ovaj mit je iznimno štetan jer strah da im se neće vjerovati često sprječava žene da prijave zlostavljanje koje su doživjele.
Važno je da sve razine društva budu svjesne stvarnosti i utjecaja obiteljskog nasilja, jer veliki dio slučajeva ostaje neprijavljen. Istraživanja pokazuju da profesionalci u sustavu kaznenog pravosuđa često ne razumiju složenost obiteljskog nasilja, što rezultira neujednačenim reakcijama – nekim ženama se vjeruje, dok se druge žene zanemaruju, ostavljajući mnoge bez mogućnosti pristupa pravdi. Prema istraživanjima, jedna od pet žena koje su proživjele nasilje imaju osjećaj da mogu prijaviti svoje iskustvo policiji. Također, podatci pokazuju da je udio dokazano lažnih prijava silovanja i seksualnog zlostavljanja relativno nizak te usporediv s udjelom lažnih prijava kod drugih kaznenih djela, poput krađe, provale ili pokušaja ubojstva. Procjene govore da takve prijave čine oko 2% svih prijavljenih slučajeva.
Mit o lažnim prijavama dodatno otežava situaciju jer društvo i profesionalci mogu biti skloni sumnjičavosti prema žrtvama. Posljedice ovog mita uključuju dodatnu stigmatizaciju, osjećaj srama i izolaciju žrtava. Strah od nepovjerenja često dovodi do toga da žene trpe nasilje dulje vrijeme bez traženja pomoći.
Osim toga, sustavi podrške, poput socijalnih službi i zdravstvenih radnika te nadležnih tijela u koje spada policija i pravosuđe, trebaju biti educirani o stvarnim statističkim činjenicama kako bi mogli reagirati profesionalno i učinkovito. Svjesnost o stvarnoj rijetkosti lažnih prijava može pomoći u stvaranju sigurnijeg okruženja za žrtve.
Svaka prijava nasilja zaslužuje ozbiljno i pravovremeno postupanje.
Na području Dubrovačko-neretvanske županije djeluje Udruga DEŠA – Dubrovnik, organizacija civilnog društva koja dugi niz godina pruža podršku ženama, obiteljima i ranjivim skupinama. Organizacija aktivno sudjeluje u osnaživanju žrtava nasilja u obitelji i drugih kaznenih djela kroz individualni rad, edukacije i suradnju s lokalnim institucijama. Udruga DEŠA pruža pomoć i podršku svakim radnim danom od 8.00h do 16.00 h. Možete nas kontaktirati putem telefona, e-mailom ili osobnim dolaskom u prostorije udruge.
Kontakt: +385 20 311 625
E-mail: info@desa-dubrovnik.hr
Svaka žena ima pravo na dostojanstven život bez straha, poštovanje i podršku
Ako ste žena koja prolazi kroz nasilje znajte da
niste same.
Ako poznajete ženu koja prolazi kroz nasilje
budite njena sigurna osoba.
Ako ste dio zajednice znajte da
vaša reakcija može biti od velike važnosti.