Povijesni razvoj pravne regulacije nasilja u obitelji u Hrvatskoj – od zakonskog prepoznavanja do stvarne zaštite žrtava.
Nasilje u obitelji danas više ne možemo promatrati kao privatnu stvar koja se događa iza zatvorenih vrata. Ono je prepoznato kao ozbiljan društveni problem, a država je kroz zakone preuzela obvezu njegova sprječavanja, sankcioniranja i pružanja zaštite žrtvama.
Hrvatsko zakonodavstvo tijekom posljednjih dvadesetak godina prošlo je značajne promjene: uvedena su nova kaznena djela, prošireni su oblici nasilja i krug zaštićenih osoba, pooštrene su sankcije te su dodatno uređena prava žrtava.
Na prvi pogled, čini se da smo napravili velik korak naprijed. No, koliko je zakonski napredak doista promijenio položaj žrtava? Prepoznajemo li nasilje na vrijeme, razumijemo li njegovu dinamiku i pružamo li zaštitu onda kada je ona najpotrebnija?
Da bismo odgovorili na ta pitanja, potrebno je pogledati kako se razvijala pravna regulacija nasilja u obitelji u Hrvatskoj i što nam ona danas govori o dosegu, ali i ograničenjima sustava zaštite.
Od privatne stvari do zakonskog prepoznavanja nasilja
Nasilje u obitelji kao samostalno kazneno djelo prvi je put uvedeno u hrvatski Kazneni zakon 2000. godine, kada je propisano kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a. Time je napravljen važan iskorak u prepoznavanju nasilja unutar obiteljskih odnosa kao ponašanja koje zahtijeva kaznenopravnu reakciju države.
Godine 2003. donesen je prvi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, kojim je uspostavljen zaseban sustav prekršajnopravne zaštite. Novi Zakon iz 2009. godine dodatno je uredio oblike nasilja, krug zaštićenih osoba i mogućnosti zaštite žrtava, uključujući i prepoznavanje ekonomskog nasilja.
Stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona 2013. godine ukinuto je kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji iz članka 215.a. Nasilna ponašanja prema bliskim osobama tada su se mogla sankcionirati kroz druga kaznena djela, poput prijetnje, tjelesne ozljede i prisile, dok su druga ponašanja ostajala u prekršajnoj sferi. Zbog poteškoća koje su se pojavile u praksi, 2015. godine ponovno je uvedeno samostalno kazneno djelo nasilja u obitelji, sada u članku 179.a Kaznenog zakona.
Godine 2017. donesen je novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, kojim su dodatno uređena prava žrtava, oblici nasilja i krug zaštićenih osoba. Izmjenama iz 2019. godine pooštrene su prekršajne sankcije, a daljnjim izmjenama, uključujući one iz 2024. godine, nastavilo se uređivati područje zaštite od nasilja u obitelji.
Posebno značajne promjene iz 2024. godine donijele su izmjene Kaznenog zakona: uvedena je zakonska definicija rodno utemeljenog nasilja nad ženama, posebno kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe – femicid, a izmijenjen je i opis kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a.
Napredak je, dakle, vidljiv. Međutim, broj zakonskih izmjena sam po sebi ne govori dovoljno o tome koliko je sustav zaštite postao učinkovit.
Prekršaj ili kazneno djelo – gdje je granica?
U Hrvatskoj se nasilje u obitelji može sankcionirati u prekršajnom ili kaznenom postupku, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja.
Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji uređuje prekršajnopravnu zaštitu. Njime se određuje što se smatra nasiljem u obitelji, koje osobe uživaju zaštitu, koje se sankcije mogu izreći počinitelju te koje zaštitne mjere sud može odrediti radi zaštite žrtve i sprječavanja ponavljanja nasilja. Među njima su posebno važne zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve te udaljenje iz zajedničkog kućanstva.
S druge strane, Kaznenim zakonom propisuju se kaznena djela i kazne za njihovo počinjenje. Nasilje u obitelji može predstavljati kazneno djelo iz članka 179.a Kaznenog zakona, ali i druga kaznena djela, primjerice prijetnju, tjelesnu ozljedu ili prisilu, ovisno o obilježjima konkretnog ponašanja.
Razgraničenje između prekršaja i kaznenog djela ne ovisi samo o tome je li nasilje bilo fizičko ili psihičko, niti isključivo o tome koliko se puta dogodilo. U obzir se uzimaju sve okolnosti slučaja: način i intenzitet nasilja, njegova učestalost, posljedice za žrtvu, izazvani strah i ugroženost te zakonska obilježja konkretnog djela.
Policija je najčešće prvo tijelo koje postupa po prijavi nasilja. Nakon prikupljanja relevantnih činjenica i dokaza, procjenjuje postoje li obilježja prekršaja ili kaznenog djela. Ako postoji sumnja na kazneno djelo, podnosi kaznenu prijavu državnom odvjetništvu, koje samostalno odlučuje o daljnjem postupanju i pravnoj kvalifikaciji. U prekršajnom postupku o odgovornosti odlučuje nadležni sud, kao što i u kaznenom postupku sud donosi konačnu odluku o kaznenoj odgovornosti.
Važno je naglasiti da vođenje postupka kao prekršajnog ne znači da žrtva nema pravo na zaštitu. I u prekršajnom postupku moguće je izreći zaštitne mjere, a žrtva ima zakonom zajamčena prava i pravo na podršku.
Zakon prepoznaje nasilje. Prepoznajemo li ga i mi?
Na papiru, napredak je vidljiv. Zakoni su se mijenjali, definicije proširivale, sankcije postajale strože, a prava žrtava sve detaljnije uređivala. Međutim, nasilje ne nestaje donošenjem novog zakona, kao što ni zaštita žrtve ne postaje učinkovita samim time što je propisana zakonskim člankom.
Jedan od ključnih izazova jest razumijevanje nasilja kao obrasca ponašanja, a ne samo kao pojedinačnog incidenta.
Pritom je važno razumjeti da nasilje počinjeno na štetu bliske osobe nosi posebnu težinu upravo zbog odnosa između počinitelja i žrtve. Nije riječ samo o fizičkom intenzitetu napada ili ozbiljnosti izrečene prijetnje, već i o činjenici da se nasilje događa unutar odnosa u kojem bi trebali postojati povjerenje, sigurnost i uzajamna zaštita.
Dom, koji bi trebao biti prostor sigurnosti, za žrtvu može postati mjesto straha i neizvjesnosti. Kada nasilje počini osoba kojoj je žrtva vjerovala i s kojom dijeli svakodnevni život, posljedice ne ostaju samo na fizičkoj ozljedi ili pojedinačnom događaju. One mogu ozbiljno narušiti osjećaj sigurnosti, dostojanstvo, samopouzdanje i povjerenje u druge ljude.
Upravo zato nasilje u obitelji zahtijeva razumijevanje šireg konteksta odnosa, a ne samo izdvojenog čina nasilja.
Zakonodavac je prepoznao posebnu težinu nasilja počinjenog prema bliskim osobama i u određenim kaznenim djelima predvidio strože kažnjavanje kada su počinjena na njihovu štetu. Međutim, sama zakonska kvalifikacija i propisivanje strožih sankcija ne jamče učinkovitu zaštitu. Ona ovisi i o tome prepoznaju li nadležna tijela obrasce nasilja, njegov kontinuitet, odnos moći i kontrole te posljedice koje takvo ponašanje ostavlja na žrtvu.
Posebnu pozornost potrebno je posvetiti i rodnoj dimenziji nasilja. Istanbulska konvencija prepoznaje da je nasilje nad ženama oblik diskriminacije i manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca. Iako je hrvatsko zakonodavstvo u tom pogledu ostvarilo važne pomake, uključujući zakonsko prepoznavanje rodno utemeljenog nasilja nad ženama, i dalje je nužno osigurati da se ta perspektiva dosljedno primjenjuje u praksi.
Nasilje nad ženama nije moguće razumjeti promatrajući samo pojedinačni incident, bez uvida u okolnosti u kojima se ono ponavlja, razvija i postupno ograničava slobodu i autonomiju žrtve. Zato je važno prepoznati obrasce dominacije, kontrole i neravnopravnosti koji obilježavaju nasilne odnose.
Od zakonskih odredbi do stvarne zaštite – koliko smo daleko stigli?
Evolucija hrvatskog prava ne bi smjela stati samo na uvođenju novih kaznenih djela i pooštravanju sankcija. Istinska zaštita zahtijeva dosljednu primjenu postojećih propisa, pravodobno prepoznavanje rizika, ozbiljno postupanje po svakoj prijavi te učinkovito korištenje zaštitnih mjera.
Od policije i državnog odvjetništva do sudova i drugih nadležnih institucija, nužno je razvijati pristup koji nasilje neće svoditi na izolirani događaj ili privatni obiteljski sukob, već će prepoznavati njegovu stvarnu prirodu i posljedice.
Važno je i da žrtva u sustavu ne bude prepuštena sama sebi. Pristup informacijama, pravovremena podrška, razumijevanje njezine situacije i postupanje koje uvažava posljedice proživljenog nasilja sastavni su dio učinkovite zaštite.
Od 2000. godine do danas hrvatsko zakonodavstvo prešlo je dug put: od prvog kaznenopravnog prepoznavanja nasilničkog ponašanja u obitelji do šireg sustava prekršajne i kaznenopravne zaštite, posebnih prava žrtava i međunarodnih obveza.
No, ostaje pitanje koliko smo daleko stigli od zakonskog prepoznavanja do stvarne sigurnosti žrtava.
Jer zakoni mogu definirati nasilje, propisati sankcije i zajamčiti prava. Ali njihova je stvarna vrijednost u tome prepoznaju li institucije nasilje na vrijeme, reagiraju li kada je potrebno i pružaju li žrtvi zaštitu koju joj zakon obećava.
Cilj ne bi smio biti samo imati zakon koji štiti žrtvu, nego sustav u kojem žrtva tu zaštitu doista može osjetiti.