Međunarodna skupština Ujedinjenih naroda 1999. godine proglasila je 25. studenoga Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama u sjećanje na tri sestre Mirabal, koje su tijekom diktature Rafaela Trujilla, zbog svojih revolucionarnih stremljenja, političkog aktivizam te pružanja otpora nepravdi i opresiji, mučene i pogubljene u Dominikanskoj Republici 25. 11. 1960. godine. Borba za pravdu i demokraciju te feministički otpor sestara Mirabal, poznatih kao Las Mariposas (leptiri) ostaje trajnim zalogom i podsjetnikom na nužnost svakodnevne borbe protiv nasilja nad ženama i zamašnjak svima onim, ženama i muškarcima, koji se aktivno bore protiv nasilja nad ženama i ulažu napore da se rodno uvjetovano nasilje u potpunosti iskorijeni.
Nasilje nad ženama je rodno uvjetovano nasilje koje neproporcionalno više pogađa žene u svim životnim ciklusima, od djevojčica i djevojaka, preko odraslih žena do starijih ženskih osoba. Dakle, riječ je o nasilju koje je usmjereno protiv žena zato jer su žene i koje predstavlja diskriminaciju i kršenje temeljnih ljudskih prava žena. Počinitelji nasilja nad ženama su dominantno muškarci, najčešće ženama bliske i poznate osobe.
Isticanje rodne dimenzije nasilja nad ženama ukazuje na društveni karakter ovog problema koji zahtjeva sveobuhvatan odgovor društva koji nadilazi granice specifičnog događaja i koji se ne zadržava na pojedinačnom počinitelju i pojedinačnoj žrtvi/preživjeloj. Često smo skloni nasilje nad ženama pripisati različitim osobnim zastranjenjima, psihopatološkim odstupanjima, gdje su nasilnici nad ženama olako okarakterizirani kao ljudi s ruba društvene zbilje, opterećeni različitim psihičkim poteškoćama, od poremećaja ličnosti do zlouporaba sredstava ovisnosti. Iako navedena stanja podrazumijevaju rizične faktore koji su povezani s pojavom i održavanjem nasilja, isključivo zadržavanje na paradigmi prepoznavanja rizika odvlači nas od sagledavanja nasilja nad ženama kao sistemskog problema duboko ukorijenjenog u patrijarhalni društveni poredak. Prva razina borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja podrazumijeva jasno i nedvosmisleno ukazivanje na uzroke nasilja nad ženama koji se kriju u povijesno prisutnoj nejednakoj raspodjeli moći između muškaraca i žena. Takva rodna nejednakost konstitutivna je patrijarhalnom društvenom uređenju kojeg karakteriziraju kulturalni i povijesnopravni narativi impregnirani stereotipima, mitovima i predrasudama o muškoj povlaštenosti, privilegiji i dominaciji nad ženama.
Statistike nasilja nad ženama na nacionalnoj razini prate one na globalnom nivou i svjedoče povećanju broja kaznenih djela nasilja nad ženama kao i trendu sveopće brutalizacije nasilja nad ženama. Promjene na razini zakonodavnog okvira, poput recentnih izmjena u Kaznenom zakonu RH uvođenjem novog kaznenog djela – teškog ubojstva ženske osobe (femicid), nužne su i dobrodošle promjene s ciljem unapređenja zaštite žrtava rodno uvjetovanog nasilja i procesiranja počinitelja, ali nisu dovoljno sredstvo za sprječavanje i iskorjenjivanje nasilja nad ženama. Promjene na razini zakona primarno su usmjerene na posljedice nasilnih djela, dok je za sveobuhvatnu i dosljednu borbu koja za cilj ima potpuno uklanjanje rodno uvjetovanog nasilja, najvažnije ulagati u prevenciju nasilja, čija se efikasnost u borbi protiv nasilja nad ženama ogleda u orijentaciji na uzroke nasilja nad ženama. Sukladno navedenom, nužno je u planove i programe obrazovnih institucija uvesti poučavanje i učenje o rodnoj (ne)jednakosti, rodnim stereotipima i predrasudama kao izvorima nasilja nad ženama te ih dosljedno provoditi na svim razinama obrazovnog sustav, od vrtićke dobi preko osnovnih i srednjih škola pa do institucija visokog obrazovanja. Važno je djecu i mlade dosljedno educirati o odrednicama zdravih i zadovoljavajućih partnerskih odnosa te ih poučiti i podržati u usvajanju i jačanju životnih vještina poput vještina komuniciranja i nenasilnog rješavanja sukoba. Imajući na umu da je seksualno nasilje oblik rodno uvjetovanog nasilja kojeg karakterizira visoka proporcija tamnih brojki, odnosno visok broj neprijavljenih slučajeva nasilja i da je riječ o nasilju koje se manifestira na kontinuumu od seksualnog uznemiravanja do silovanja kao najtežeg oblika povrede tjelesnog i psihološkog integriteta osobe, nužno je djeci i mladima ponuditi kontinuiranu edukaciju o oblicima seksualnog nasilja te mitovima i predrasudama koji takvo nasilje održavaju, ali im također osigurati spolni odgoj primjeren njihovoj razvojnoj dobi i temeljen na spoznajama proizašlim iz znanstvenih istraživanja.
Rodno uvjetovano nasilje nad ženama predstavlja univerzalan, pervazivan i ozbiljan problem koji nije žensko pitanje već problem društva u cjelini, žena i muškaraca koji to društvo sačinjavaju. Ono se ogleda u beskonačnoj jeci nedovoljno educiranih, neosvješetenih i nesuosjećajnih pitanja koja odzvanjaju, kako našom javnom društvenom zbiljom, tako i našim dnevnim boravcima, pri čemu takva i slična pitanja ne govore ništa o načinu rješavanja rodno uvjetovanog nasilja, ali dosljedno odgovornost za vlastitu sigurnost i doživljeno nasilje prebacuju na ženu žrtvu nasilja, ili iz neznanja ili s ciljem umanjivanja odgovornosti i izbjegavanja kažnjavanja nasilnika. Zašto nije prijavila? Zašto je ostala? Zašto je toliko dugo trpila? Zašto nije otišla navrijeme? Zašto mu se vratila? Zašto je bila tako neprimjereno obučena? Što je radila u tim satima vani? Zašto nije svjedočila? Zašto nije zaposlena? Ili zašto je previše radila? Zašto je takvi muškarci privlače? Kako nije primjetila zlostavljanje djece? Stvari se nažalost ne zadržavaju samo na pitanjima pa često svjedočimo dubioznim praksama poput dvostrukih policijskih uhićenja u situacijama obiteljskog nasilja, sudskim svjedočenjima u kojima se naposlijetku sudi karakteru žene koja je doživjela i preživjela neki oblik rodno uvjetovanog nasilja, širenju mitova o velikom broju lažno prijavljenih slučajeva silovanja, nedovoljnom poznavanju i prepoznavanju dinamike nasilja u intimnom partnerskom nasilju te posljedičnom izostanku podrške žrtvama te svim onim medijskim natpisima koji o slučajevima femicida izvještavaju kao uzburkanim ljubavnim strastima ili izoliranim tragedijama koje pogađaju neke daleke nesretnike, a u posljednje vrijeme sve više i osiguravanjem medijskog prostora i izazivanjem suosjećanja s napaćenim muškarcem nasilnikom koji svoja nasilna ponašanja nad ženama opravdava dijagnozama i i konzumacijama, a isprike nudi s figom u džepu u formi relativiziranja traumatskih iskustava žrtvi.
Vrijeme je da sve svoje napore s beskrajno neproduktivnih i potencijalno retraumatizirajućih pitanja o ženama preusmjerimo na pitanje zašto su muškarci nasilni prema ženama u prvom redu te kako je moguće da nasilje nad ženama predstavlja problem koji se uporno održava u društvu, odnosno što je to što u društvenoj klimi doprinosi pojavi i održavanju nasilja nad ženama. Jedino dosljednim i glasnim postavljanjem i ponavljanjem relevantnih pitanja utiremo put prema rješenju problema rodno uvjetovanog nasilja, a samim time doprinosimo stvaranju i održavanju zdravog društva u cjelini.