Put do svile

“Bi li ti sinko meni mogla dobaviti bubicu?”

Kada su tijekom 1991/1992. godine srpsko-crnogorske horde opustošile Konavle, nisu samo uništile bezbrojna domaćinstva, spalile lijepa kamena zdanja, ponos naše ruralne arhitekture i opljačkale stoljećima sakupljane dragocjenosti koje su se u njima nalazile. Ta barbarska najezda uništila je Konavoskim ženama njihova osobna blaga – skupocjene nošnje.

U to vrijeme DEŠA je, 1993. godine, aktivirala radionice ručnog rada, u hotelima punim prognanika, ponosnih Konavoka, koje su strpljivo i bez jaukanja podnosile nevolje. Konavoke su bile prve i najbrojnije među prognanicama koje su se pridružile DEŠINIM radionicama. Mi, aktivne članice, često smo razgovarale s njima, tražeći načina da im što bolje pomognemo. Tako smo saznale puno pojedinosti o okolnostima pod kojima su napuštale svoje kuće pred napadima srpsko-crnogorske vojske.

Jednom prilikom iz grupe se izdvojila jedna postarija žena, obučena u konavosku nošnju, uhvatila me za ruku i tiho mi šapnula: ”Sinko, a bi li ti mogla meni dobaviti bubicu”?

U prvi trenutak nije mi bilo jasno što govori, pa je nastavila svoju priču: „Bila sam u polju kada su počeli granate zasule selo, ljudi su bježali i nagovorili me da pođem s njima, jer se u selo više nije moglo vratiti. Ja sam otišla bez ičega, u staroj robi u kojoj sam se zatekla. Ovo na meni dali su mi susjedi, a mene je sramota biti obučena u tuđu robu. Naše dvije kuće su spaljene. Imala sam 20 oprava i 5 kilograma imbrišima (oprana čista svila za vez), sve je nestalo i ostala sam bez ičega. Ali najteže mi je što ne mogu obnoviti svoju nošnju, jer nemam svile i zato mi treba bubica.”

Tada sam sve razumjela, none traži dudov svilac kako bi sama proizvela svilu i obnovila svoju dragocjenu narodnu nošnju, jer će tako vratiti osjećaj samopouzdanja i ponosa. Nošnja je dio njezina identiteta i odanosti tradiciji predaka.

Krenuli smo u potragu za dudovim svilcem i tražili ga punih godinu dana. Mnoštvo ženskih udruga širom Europe i svijeta bilo je uključeno u traganje za “bubicom”. Početkom veljače 1994. godine, od DEŠINE počasne članice iz Pariza (M. Dolibić) došla je vijest da je tamošnja udruga žena pronašla dudov svilac na jugu Francuske u pokrajini Cevennes, gdje u svilarskoj zadruzi ljudi tog kraja uzgajaju dudov svilac i proizvode svilu.

Za Uskrs iste godine dobili smo prvih 11 grama jajašaca svilca, doslovce krijumčarenih preko granice te ih podijelili obiteljima prognanika zainteresiranim za proizvodnju svile. “Bubica” je tako i ovaj put dospjela tajnim putovima u naše krajeve, kao što je u Europu davno ranije stigla skrivena u bambusovom štapu misionara, a sada je u Dubrovnik stigla u njedrima jedne naše gospođe.

Prve niti svile proizvedene su u prognaničkoj sobi u hotelu “Plakir” u Dubrovniku. To je motiviralo i druge obitelji da se zainteresiraju za obnovu svilarstva, koje je u Konavlima imalo veliku tradiciju te se održalo do početka 60-tih godina XX. Stoljeća.

Danas se uzgojem dudovog svilca bavi desetak obitelji u Konavlima, od Vitaljine na Prevlaci, pa do Močića. Najviše svile proizvodi Jele Ruso, prognanica iz Močića, koja je zasadila i plantažu patuljastog duda “kokuso” uvezenog iz Francuske. “DEŠA” je za tu akciju dobila financijsku potporu redakcije Kola sreće HTV-a i njemačke udruge Frauenwerk des Kirschenkreises – Husum –Bredstet.

U veljači 1998. DEŠA je bila pozvana u Županju predstaviti izložbu-radionicu “Obnova ruha otoka Mljeta”, kojom smo otvorili tamošnju manifestaciju “Šokačko sijelo”. Veliko zanimanje posjetiteljica izazvao je Dešin projekt obnove svilarstva, s kojim su upoznate zahvaljujući emisiji Kola sreće i dokumentarnom filmu “Kad list murve bude poput mišjeg uha”, redakcije Narodne glazbe i običaja HTV-a.

Želja da se pomogne obnovu svekolikog života u Konavlima, pa tako i konavoske narodne nošnje, kao simbola konavoskog dostojanstva, bio je primarni cilj projekta obnove svilarstva u tadašnjim, ratnim uvjetima. Danas, taj se projekt pokazuje kao kamen temeljac obnove starog obrta kojim će ljudi ovog kraja obogatiti svoju proizvodnju i turističku ponudu još jednim autohtonim proizvodom, koji će ugraditi u vlastiti originalni suvenir – konavoski svilovez.

Dešina želja je napraviti korak više i obnoviti jednu staru spaljenu zgradu u Čilipima, te u njoj napraviti manufakturu svile. Žene bi mogle uzgajati dudov svilac i proizvoditi kokone, koje bi nakon završenog procesa zamatanja predale u manufakturu gdje bi se izvukle niti svile. Na jednom mjestu posjetitelji bi mogli vidjeti cijeli proces, od jajašaca do svilene niti. U drugom dijelu iste kuće uredio bi se prodajni i izložbeni prostor, gdje bi se, uz ukrasne predmete vezene svilom, mogli prodavati i drugi domaći proizvodi, od domaćeg meda, vina, prošeka, smokava do mantale.

Žene koje bi se uključile u projekt imale bi mogućnost dodatnih izvora prihoda, postale bi ekonomski neovisne, a istodobno sudjeluju u promociji i čuvanju tradicionalnih vrednota i običaja.

Ovakav projekt može uključiti i iskoristiti znanja i vještine starijih žena u obitelji, te im pomoći da se osjete korisnima i vrati im samopouzdanje koje im je prognaničko iskustvo narušilo. Također, ovo je čisti ekološki projekt koji koristi do sada zapuštene prirodne resurse, izvore energije i biljne proizvode.